Posljednji sofist

Proslo je dosta vremena od kad sam zadnji put pisao... Ne stigne se vise... Jeste li ikad imali osjecaj da vasi snovi nikad nece postat stvarnost... Jeste li se ikad odrekli svih ostalih snova da bi ostvarili jedan i taj jedan je svejedno ostao san unatoc tome sto se trudite da postane stvarnost... Jesu li vam se vasi snovi cinili blizi kad ste bili sa nekom osobom... I onda vam sve padne u vodu... Puno nezavrsenih recenica... Puno besmisla... Pisem zato sto sam nasao takvu osobu... Nista mi se nije cinilo nemoguce sve dok sam bio s njom... Nazalost izgubih ju... U jednom trenutku sam se uplasio... I nastavio bojat sve do kraja... Cuvao sam ju kao kristalnu figuricu... Daleko od svoga svijeta... I naposljetku...

Bi ste li mi vjerovali da je istina... Ne morate, znate i sami... Treba li se ista vise reci?

Znam da sam te povrijedio, ali shvati, ja sam cekao cijeli zivot, i znam da me volis, ali ne bi ti se svidjelo ovdje u mom srcu, zazmiri, stisni zube, ovako cu povrijediti samo tvoj ponos... Sanjao sam te prije noc ili dvije, drzala si vrijeme u prstima, ali za mene je prekasno, moj zivot polako prolazi kao i do sad bez tebe... I bili smo dovoljno jaki biti sami, ja ne bi imao snage biti sam s tobom, stojati na prozoru sam kraj tebe, okrutna kazna koju nismo zasluzili... Cekao sam cijeli zivot... Valjda cu moci cekati jos malo...

Zaspala je nakon dugog dana.
Soba je bila prazna osim jednog stola i stolice, zidovi bijeli kao u ludnici, i cuo se glas: "Ispisi cijeli papir i probudit ces se." Znala je da spava, nije se mogla trgnuti iz sna. Prisla je stolu, na njemu su bili olovka i papir. Uzela je olovku i napisala: "Jedna" i podigla olovku, rijec je nestala sa papira. Brzo je shvatila, i pocela pisati rijeci jednu spojenu sa drugom. "Jednanocjepredugotrajala" i podigla olovku da stavi tocku i isti tren shvatila gresku. Krenula je ispocetka i prelazila iz reda u red ne dizuci olovku. "JednanocjepredugotrajalaSudbinajecekalajutrokojenijedolaziloaonajehodalapraznimulicama
MjesecsecinioblizisatestraneulicealinedovoljnodagadotakneNijegledalakamoide
SudarilasesanekimnauliciOsjetilajemirisnjegovekoseipogledalagajekosamujepadalaprekolica
VecerasjemojesrcesamotvojerekaojeNijeznalanastojemislioPrimiojujezaruku
NijeseopiralaOdveojujenamjestokrajrijekeMjesecseprekrasnovidioIsvijezepokosenatravajemirisala
Volimerekaojojjeiodnekaleizvukaoruzucrnupoputcovisakapimarosekojesublistalenamjesecini
ZastomevolispitalagajeShvatitcesodgovoriojePrimiojujeunarucjeiosjetilajenjegovhladandahnakozi
DodirnulamujemrtvackihladnukozuMaknulamujekosusalicaipogledalaga" Dosla je do kraja stranice, presavila vrh
nedizuci olovku i nastavila.
"OcisumubilecrnePodsjecaojujenanekogaTkositiJasamsvestosizeljelaLjubavnikPrijatelj
RamezaplakanjeKakomeneprepoznasSutilajeJasamtvojasanjaCistiplodtvojemastekojijepostaozatebestvarnost
OndanestaniersamnaslanekogakogavolimInestaoje
Namjestogdjejestojaojepaolancickojijemozdaimaookovratainanjemujedankrizickojijedavnoizgubila
PogledalajeokosebeRuzajejosuvijekbilanamjestugdjejujeostavilaOtislajenagroblje
PredvelikikrizpolozilaruzuireklaZasveizgubljenedusedajimmirPolakojesvitaloSudbinajojjeprislaipoputvjetrasapnulaZbogom'"
Zavrsila je. Podigla olovku, rijeci su ostale na papiru. Jedva je cekala da se probudi, a onda je ponovo cula onaj isti glas: "Lagao sam...."

Vracao se je kuci. Bio je umoran od hodanja i vrtilo mu se od previse pica, zato je odlucio ranije otici. Ulicna rasvjeta mu je treptala pred ocima, a korak mu je bio nesiguran, kao i kod svakoga tko previse popije. S obzirom da je bio peti mjesec taj jedan bilo neobicno hladno, i oblaci su se nagurali po nebu. Tad je pocela padati kisa.
"Samo mi je jos to trebalo!"-rekao je boreci se da pokrene celjusti i pljujuci rijeci svaku za sebe van.
To be contiunued, must sleeeeeeeep....

Ne znam sto da radim... Biti cu kratak... Nedostaje mi...

Lezala je na deki zanosna kao nikad dosad, gledao sam je kao nikad do sad. Prije smo pricali, zezali se... Ali sad... Izgledala mi je poput anđela... Njena kosa, oci, sve... Prijatelji smo... To sam na tren zaboravio, a cini mi se i ona. Poljubio sam je... Moje ruke na njenom tijelu... A onda sam se pokajao zbog toga... Njene usne su me i dalje zvale, ali... Pogrijesio sam... Sad priznajem i shvacam... I to me ubija... Zasto? Ali... Zelim ju jos jednom poljubiti... Samo jednom... NEEEEEEEEEEE... To se ne smije dogoditi... Moram to zaboraviti... Mislim da je vrijeme za formatiranje mozga...

Vlak ce me ponjeti u daljinu, sjest cu u njega bez pogovora misleci na sve sto ostavljam iza sebe. Oprosti mi djede, ostavio sam tvoju dusu zaboravu. Sjetio sam se prije nekoliko dana rijeci: "Tise probudit ce te ga." Ali nisu te mogli probuditi djede, spavao si u Bozjem narucju, sjecam se pogreba, bio sam cvrst koliko mi je mojih 7-8 godina moglo dozvoljavati, vidio sam baku kako place, ja se nisam usudio. Spustili su te u zemlju, a jesu li ti rekli da sa tobom lezi moje djetinjstvo... I Kristijane, neka mi prijatelji oproste tvoj spomen, Vera jos uvijek place kada te se sjeti, a Mario se promjenio sakrio se iza neke svoje maske, ali jos uvijek kad se napije razbija case i proklinje te sto si nas napustio... Sa tobom je ostalo moje odrastanje... Moj zivot su cjeline zaokruzene smrcu i zato odlazim, bez pozdrava... Zelim da u meni zivi nada da ste svi dobro i sretni, jer da jos nekoga izgubim ne znam kako bi to prezivio, kukavica sam priznajem, bojim se dana kada cu se rastati sa roditeljima zauvijek, gledati kako ih izjeda vrijeme... Nada... Stizat ce vam pisma, pisat ce: "Ziv sam i zdrav." U nadi da ce ga netko primiti u ruke, otvoriti i procitati, ili barem baciti u vatru kad vidi od koga je... I za sto godina... Jos uvijek ce stizat pisma...

Podigao je casu, i pustio ju, gledao kako klizi zrakom, gledao kako udara u pod, kako gubi formu, prestaje biti casa, postaje razbijeno staklo... Podigao je slijedecu, pustio je, gledao kako klizi zrakom... Podigao je slijedecu... Slijedecu... Cijelo je to vrijeme ponavljao: Prijatelji bivsi, prijatelji buduci, prijatelji bivsi... Pala je i zadnja casa, pratila ju je ruka, i pokupila komad nje, prislonila ga uz kozu i napravila rez, iz vena se izmigoljila prljava krv... Pala je prva kap, gledao je kako klizi zrakom, gledao kako udara u pod, i razlijeva se po komadima stakla, pretvarajuci se iz kapi u mrlju... Prijatelji bivsi, prijatelji buduci, prijatelji bivsi - ponovo je ponavljao. Kraj nogu mu je nastajala sve veca lokva krvi, i lice mu je postajalo sve blijeđe, glava je postajala sve teza na ramenima, a vrat preslab da ju drzi, sve se je teze odrzavao na nogama, tako su mu i otkucaji srca postajali sve tezi, vec odavno nije nista vidio, sve se rastopilo, izmjesalo, biti su im se ispreplele, postajuci mozda nesto vise, mozda bitak, mozda Bog? Onda mu je lice dotaklo prljavi pod i staklo na njemu, nije se ustajao, prepustio je staklu da postane dio njega, dio njegove biti, prepustio je da posljednje kapi njegove krvi vise ne budu on, da napuste njegovo tijelo, da ostanu dio svijeta, kada to vise nije on... Prijatelji bivsi, prijatelji buduci, prijatelji bivsi...

Ne pitajte me nista. Necu vam nista reci. Sutite. Zagrlite me. Trebam malo razumjevanja. Zaboravite na tren tastinu i zlobu. I budite mi utjeha.
Patim od kronicnog nedostatka zagrljaja. Zato me zagrlite cvrsto, ne pustajte me. Neka prođe sve. Samo minutu... 5... Trebam malo razumjevanja, trunka vise ne bi skodila. Pitanje je zasto. Odgovor je zlobno zato. Samo tren. Mozda to vrijeme nece ni proci. Ponovit ce se sutra. Prekosutra. Tjedan nakon toga. Vrijeme koje propada. Istrulo danas. Pokvareno jucer. Mrtvacka prosla godina. Ubijeno sutra. Izmasakrirani tjedan.
Vrijeme je krvavo placeno. Zar vam je toliko tesko dati mi jedan zagrljaj.
Platit cu vam svojom krvlju...

Pogledao je zadnji put njenu sliku i pustio ju da leti. Polako je klizila zrakom, i sletila na glatku povrsinu rijeke, da bi nakon nekog vremena najzad potonula. Sjetio se sinocnjeg sna. Grad je sjao, ljetni dan grijao krovove, sve je dilo tako stvarno. Dan je bio nedjelja. Sati 16:43. Prespavao je citavo jutro, iako se ne sjeca budenja. Trazio je nekoga, pogledao sliku, i shvatio da trazi nju. Sve je brzo prolazilo, ljudi, ulice koje nikad nije vidio. Ljudi su pricali, on ih je slusao, nigdje nije bilo spomena nje, ali ju je nasao, u jos jednoj nepoznatoj ulici. Sunce je przilo, beton je bio prasnjavo smed. Zidovi okolnih kuca zbog jacine sunca su se cinilo svijetliji nego sto su bili. Trava se izvijala pod nepostojecim vjetrom, a visoka jela je stajala ne praveci nikakve sjene. Stojala je pred njim, neka sjecanja su se vratila, i on joj je prisao i poljubio ju. Isprva mu se cinilo da se sve odvija kao na nekoj traci, i da je ovo kraj, napokon malo srece, a onda ga je odgurnula. "Gotovo je!" izderala se na njega. On ju je jos uvijek nesvjesan sto se dogada drzao za ruku. Tad je i ruku istrgla iz njegove. "Zasto ne zelis prihvatiti da nikad nije bilo nicega medu nama niti ce ikada biti!" Okrenula se i otisla, istom onom brzinom kao sto se i sve dogadjalo. A on je nepomicno stojao... Onda se probudio. I dok je gledao sliku kako tone, sjetio se sto mu se dogodilo prije tocno 364 dana. Na sutrasnji dan. Na valentinovo....

Sumrak. Noc nezaustavljivo hrli ka vratima kuce. I onda stane. Crni se macak pojavi na vratima. I grebe, ostri pandze. Zvuk se javlja kao strah, prode te jeza, i onda pocne zavijanje. Vrisci! Vrisci! Kao krici djece, mucene, u boli, zvuce javljanja macka. Slike se stvaraju u glavi, kratke, jasne, zamagle oci crvenom bojom. Sjetis se trenutaka kada te srce skoro izdalo, a razum skoro pobjegao. Koraci, lezis nepokretan, jeziva svijetlost dopire kroz vrata hodnika, u daljini djeca placu, a sa njima i starije neke osobe. Ustanes se proviris na hodnik. Covjek u bijelom gura nosila, sav u brzini, na njemu pokriveno bijelom plahtom tijelo dijeteta. Sakrijes se u prvi kut koji nades. Zasto si uopce morao proviriti, zasto si se naglo razbolio i zavrsio u bolnici. Brzo se vratis u krevet, navuces plahtu preko glave. I shvatis istom takvom plahtom je pokriveno ono djecje tijelo. Mozda su nekoga bas ovom plahtom tako pokrili. Mozda ce i mene tako pokriti. Zbacis plahtu sa sebe. U daljini djeca placu. Ustanes se, podes niz stepenice, otvoris vrata, i pred tobom se pojavi macak. Stoji i gleda te, stojis i gledas ga. Okrene se i ode, i isto ucinis i ti. Legnes u krevet. Mackove oci se uvlace u tamu sobe kao jeziva svijetlost, grcevito stisces oci, zajedno s njima i plahtu. ..

Ponovo su otisli. Tko kaze da je prvi put najgore se vara. Braco, ostavili ste me samog, ponovo. Bez rijeci na rastanku, bez zagrljaja. "Vjerujem u tebe."-usuljalo mi se u misli. Nije to rekao. A ja sam svejedno promucao "I'll make you proud." Ali, nece me vidjeti. Trenutak moje pobjede biti ce za mene samog. Mozda ce cuti neku pricu o meni tamo, dok za masivnim drvenim klupama budu slusali propovjedni necije. Mozda se nasmiju, mozda. A kad se vrate, vidjet ce da je pobjeda bila kratka, kao i svaka ustvari, i mozda tad kazu "Svaka cast, buraz." Mozda zaborave na to. Ali kad se vrate, ja cu ih cekati, kao ono sto jesam, sam. Reci cu "Dobrodosli nazad." Nasmijat cemo se, i zezat kao braca, ali oni ce pricati o stvarima koje ja ne razumijem, ostavljajuci me polako po strani, ali svejedno cu im oprostiti. Vrijeme mjenja ljude, mozda sam i ja za njih postao stranac...

Mentalna podsjetka meni samom da cu sam na kraju ostati. Polako gubim smisao... ne volim vas vise... Sada smo na istome. Necu ispuhavati bijes koji osjetim kao bol u stomaku... Cujte moje posljednje rijeci u ovom postu: PREZIREM VAS SVE!!! SUTRA CU VAS PREZIRATI JOS VISE ISPRAZNI GADOVI JEDNI!!!

I nakon sto je stvorio zemlju, biljke i zivotinje stvori Bog duse da bezbrizno lutaju zemljom uvijek prema horizontu. I one lutase, nikad ne upoznase ni glad ni strah, i stalno lutase, nikad ne pogledase ni prema zemlji ni prema nebu. Nikad se ne sagnuse pomirisati cvijece, nikad ne pokupise biserje iz mora, nikad ne osjetise vjetar na licu. Sve sto su poznavale i dalje je bio horizont.
Prođe jesen te nastupi zima. Drvece se budilo sa injem na sebi, a zivotinje se skrivale od hladnoce. Proletjele zrakom i prve pahulje. Duse i dalje lutase s jednog na drugi kraj svijeta uvijek prema zalasku sunca. I kad su se zabjelile sve livade i sve grane bile prekrite snijegom zastane jedna dusa i pogleda bjelinu, cistocu koja ju je okruzivala. I pozove ostale duse i zajedno gledase bijeli horizont. I gledase se međusobno, neke tuzne neke sretne, sve umorne. Polijegase one tako u snijeg. Tuzne licem prema zemlji pokusavajuci ga sakriti u bjelini, sretne licem prema nebu i ugledase Boga i u zanosu rasirise ruke te ga pokusase zagrliti. Bog videci to zaledi planet, ustane ih iz snijega i pokloni prvima lice, ciji je otisak ostao u snijegu, nazva ih ljudima, drugima pokloni krila, na koja su ga podsjetili otisci pokreta ruku. Tako od leda nastase njihova tijela.
I zivjese tako sve dok nije stiglo proljece i tjela im se pocese topiti. Bog rece:"Tako ce i biti." no, vidjevsi kako duse nestaju on sazida prve od zemlje, a druge od oblaka. I tako anđeli i ljudi zivjese dugo i dan danas zive zajedno. I svaki put kad umre anđeo on odlazi među oblake, a covjek se vraca zemlji sve dok poput anđela ne pogleda u nebo i ne brigrli svog oca.